Jedan od najpoznatijih proznih pisaca bila je Isidora Sekulić (1877—1958) koja u svojim tekstovima takođe ima dosta patriotskih delova ali i delova sa puno atributa i veštih opisivanja. Jedna od njenih tema bila su putovanja i njihova opisivanja. Ali takođe, pisala je i o malograđanstvu, savremenom čoveku i dr. Ona predstavlja početak srpske proze XX veka. Nju zatim prati jedan od najvećih pisaca modernije Srbije a to je Miloš Crnjanski (1893—1977) a njegov roman "Seobe" je jedan od najvažnijih. Taj roman predstavlja stvarnu odiseju srpskog naroda. Takođe, Crnjanski se bavi i tematikom istorije koju uvodi u mnoge svoje knjige. A nesumnjivo najveći književnik XX veka, najveći jugoslovenski književnik je, pored hrvatskog književnika Miroslava Krleže, Ivo Andrić (1892—1975) koji je izgrađivao nekakav svoj književni pogled i svet. Proživevši između dva svetska rata, on je stvorio dela koja se izdvajaju od ostalih. U njih je pre svega uveo istoriju, zatim filozofiju istorije i vešto je opisao. Andrić je i pripovedač — najveći u XX veku. Opisao je sve predele tadašnje Jugoslavije a pogotovo je govorio o Bosni i o gradu Travniku u kome se rodio. A bio je i prvi nobelovac — godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za roman "Na Drini ćuprija." Ostala važnija dela: "Travnička hronika", "Prokleta avlija", "Gospođica" kao i zbirka putopisa "Staze, lica, predeli" u koju je Andrić uveo i istorijske činjenice o pojedinim mestima kao i same njihove značaje.