Srbija je zemlja napretka, pametnih i obrazovanih ljudi ali ima i onih glupih. Ipak, Srbija nije mala stvar. Nju treba voleti, za nju se treba boriti ali treba o njoj i govoriti. A mi ćemo ovog puta govoriti o tim pametnim i obrazovanim ljudima Srbije, tačnije književnicima. Onim najpoznatijim sa velikim i važnim delima koja su ostala u istoriji njene književnosti.
Pre svega, prva pisana književnost javila se u vreme Stefana Nemanje, poznatijem kao Simeonom Mirotočivi. On je bio osnivač moćne loze Nemanjića koja se "ugasila" 1371. godine. Njegov sin, Rastko Nemanjić, poznatiji pod monaškim imenom Sveti Sava, je napisao žitije (biografije) o njegovom ocu i bratu Stefanu, zvanom Prvovenčani, prvom srpskom kralju. To su bile važne knjige u to doba a i za sve Srbe. Jer ta žitija su bila prva važna dela ranije srpske književnosti. Kasnije, posle Kosovske bitke 1389, Srbi nisu imali nekog velikog književnika osim Konstantina Filozofa, koji je radio na dvoru srpskog despota Stefana Lazarevića. On je pisao istorijske knjige, opisao mnoge važne događaje uključujući i bitku na Kosovu o kojoj se najviše govorilo u to vreme. Pored toga, Konstantin Filozof je bio i gramatičar i despot Stefan ga je veoma cenio. Posle smrti despota, Konstantin Filozof je o njemu napisao žitije pod naslovom "Žitije srpskog despota Stefana." Posle njegove smrti, nestaje srpska srednjovekovna književnost.